"Kada bi me barem pustili da šutim. Glupo je. Ali šutnja mi treba. Hoću da šutim. Hoću da nikog ne zanima kako se ja osjećam. Hoću da moje riječi slušaju ali da ne dopiru do srca. Dosadilo mi je da mi je žao. Dosadilo mi je da se kajem. Dosadilo mi je da slušam kako se ja ništa ne trudim. Kako ne valjam ništa. Ja sam ja. Upravo ovakva. Promjenjiva, luda, često neraspoložena, često nasmijana, ponekad osetljiva, ponekad bezosjećajna, tolerantna, glupa, pametna, ružna i lijepa. Sve sam to. Nadam se da bar neko na ovom svijetu mene može podnijeti i razumijeti. Ja nisam neko ko će pet sati pričati o jednoj te istoj stvari. Nisam neko ko se obazire na prošlost ili budućnost. Vjerujem u Boga, i vjerujem da se sve dešava sa razlogom. Svaki dan vidimo hiljadu znakova, ali ih ne registrujemo. Ne obaziremo se, ali bi trebali…"
— (mustbehowmarilynmonroefeels.tumblr.com)
(via obicnoneobicna)
Pre nego sto si otisao, naucio si me jedno, a to je glumiti. Mogu ti reci da mi dobro ide, ipak sam ucila od najboljeg. Svi su poverovali u osmeh, snagu i srecu…ali odalo me je jedno. Nema vise onog sjaja u ocima.
"Neke ljude zaboraviš čim se okreneš. Vremenom im zaboraviš ime i izbrišeš lik iz sjećanja. A neki ljudi ostaju u tebi, da se cijeli život imaš za šta kajati. Pa biraš taj dobro poznati broj u gluho doba noći. Naručiš sebi još jednu turu pića kad čuješ vašu pjesmu. Zadrhtiš svaki put kad čuješ njeno ime. I nakon nekoliko godina je sretneš, i osjetiš, da ustvari nikad nije ni otišla. Da je sve godine živjela u srcu."
— (via haniihany)
